Filozofija

Filozofija je proučavanje općih i fundamentalnih problema glede postojanja, znanja, moralnih sudova, uma i jezika. Filozofija se razlikuje od ostalih načina rješavanja tih pitanja (kao misticizam i mitologija) sa svojim kritičkim, općenito sistematskim pristupom i oslananjem na razložnom argumentu. Riječ filozofija je porijeklom iz antičke Grčke. Philosophia što znači «ljubav prema znanju», «ljubav prema mudrosti».

Problemi definiranja

Kratke definicije, koje se daju u rječnicima, enciklopedijama ili popularnim prikazima, često su manjkave. Npr. Hrvatski enciklopedijski rječnik definira da je filozofija »logičko i kritičko proučavanje izvora i naravi ljudske misli, znanja i spoznaje«, što filozofiju svodi na jedan njen dio, epistemologiju ili gnoseologiju.

Druge definicije sadrže pojmove za čije razumijevanje treba filozofsko obrazovanje, pa laiku koji traži osnovni uvid ništa ne govore, ili ga čak dovode u zabludu jer podrazumijeva svakodnevno značenje riječi. Ti se pojmovi također često različito tumače u raznim filozofskim učenjima (ili ih neka učenja sasvim odbacuju).

U srednjoškolskom udžbeniku Etika 1 (autor: Ivan Čehok) navodi se da je filozofija »znanost o načinima kritičkoga promišljanja čovjekove zbilje, ali i praktičnog odnosa spram nje«. Ovdje se u definiciji spominju pojmovi "znanost", "kritika" i "praktično", koji su složeni i višeznačni; 17-godišnjak teško da ih može razumjeti .Osim toga, ispada da se filozofija bavi samo "načinima promišljanja", ali samim promišljanjem trebao bi se baviti netko drugi; to je u duhu analitičke filozofije, koja zanemaruje većinu filozofske tradicije.

Drugi primjer: često se kaže da je filozofija racionalna djelatnost, ali ima filozofa koji sami sebe opisuju kao iracionaliste ili ih drugi filozofi takvima označavaju. Još važnije: postoje vrlo različite definicije racionalnosti, pa neki filozofi većinu ostalih filozofa označavaju kao "iracionalne".

Jedna filozofija i razne filozofije

Riječ "filozofija" koristimo u jednini za oznaku jedne ljudske misaone aktivnosti i cjeline njenih tvorbi, kao što kažemo umjetnost, znanost isl.

Također se govori o raznim "filozofijama" gdje se termin "filozofija" koristi za oznaku učenja (nauka, naučavanja) nekog mislioca ili neke škole ("stoička filozofija", "Hegelova filozofija" isl).

U običnom govoru riječ "filozofija" često se koristi u širem smislu označujući nečiji svjetonazor, osnovna uvjerenja, ili pak neku posebnu zamisao, ideju, koncepciju. Npr. "Njegova je filozofija da u životu treba uživati" (hedonizam), "Naša je tvrtka bazirana na filozofiji da je kupac uvijek u pravu" isl. U odnosu na filozofiju u pravom smislu riječi, to je kao da svakoga tko nacrta neki crtež nazovemo umjetnikom.

"Filozofiranje" u svakodnevnom govoru

U svakodnevnom govoru riječi "filozofija" i "filozof", a posebno glagol "filozofirati", često imaju negativno značenje nekoga tko "lebdi u oblacima", koji "puno mudruje" (a bez razloga i rezultata) i sl.

Filozofi naravno to ne vole, ali ponekad takva upotreba riječi izražava opravdanu zamjerku apstraktnosti njihovih spekulacija.

Ipak, češće se odnosi na olako nabacivanje "mudrostima", što nije djelatnost pravih filozofa; tako npr. znati da je E = mc2 ne znači biti fizičar.

Filozofija je misaona aktivnost usmjerena na dosljednost, iscrpnost i sustavnost.

Ljubav, dijalog, sustavnost, temeljnost

Filozofija u prijevodu znači ljubav prema mudrosti. Filozof iskazuje žudnju za mudrošću, ali ne tvrdi da posjeduje mudrost. On se ne zadovoljava nijednim odgovorom kao konačnim, on uvijek iznova postavlja pitanja. Zato se kaže da je filozofija kao takva kritička djelatnost, iako pojedini filozof može biti i dogmatičan u obrani nekih teza ili nekog posebnog učenja odnosno posebne "filozofije".

Filozofija je bitno vezana uz razgovor, dijalog, uz logos, tj. jezik. Filozof se služi jezikom i raspravom (dijalog, tj. "dijeljenje logosa". odatle i dijalektika; u hrvatskom: raz-govor, "dijeljenje govora", slično i "raz-mišljanje") nadajući se tako doći do spoznaje istine, tj. do mudrosti. Zato se generalno kaže da je filozofija racionalna djelatnost, iako se filozofi znaju služiti i jezikom mita, poezije ("mitopoetski jezik"), propovijedi i sl. Također se kaže da je jezik filozofije u načelu diskurzivan; postoje različiti diskursi.

Svako nabacivanje "filozofskim" tezama nije filozofija. Filozof nastoji dokraja domisliti neku temu, te sva svoja razmišljanja povezati u sustav. U aforističkoj ili sličnoj ne-sustavnoj formi ipak može biti dat sustav misli, ako i nije odmah vidljiv.

Težnja ka punoći završenog sustava, međutim, može doći u sukob sa kritičnošću. Tako npr. proučavatelji Hegelove filozofije često govore o suprotnosti između njegove dijalektične metode i metafizičkog sustava.

Filozofija se bavi temeljnim pitanjima raznih znanosti, umjetnosti i drugih ljudskih djelatnosti, te temeljnim pitanjima o svijetu, čovjeku, postojanju, dobru i zlu itd. Pritom je nemoguće precizno razgraničiti filozofiju od drugih umskih djelatnosti. Često su istaknuti filozofi istovremeno ili naizmjenično i teolozi, znanstvenici, književnici, ideolozi itd. S druge strane, ljudi koji se bave tim djelatnostima često postaju filozofi kad preispituju osnove svojeg područja. (Pogledajte npr. članak Jacques Monod.)

Biće, bitak i trebanje

Filozofi nastoje spoznati ne samo ovaj svijet (biće), nego i ono po čemu on jest i po čemu jest takav kakav jest (filozofski pojam je bitak); filozofska disciplina koja se bavi bitkom (odnosno "bićem kao bićem") je ontologija (od grčkoga ons). Nastoje spoznati ne samo svijet pojava (fenomena), ne samo prirodu (grčki: fisis, odakle moderni naziv fizika) nego i ono "iza" prirode, ono skriveno iza (iznad, ispod) pojava (metafizika, "ono iza fizike").

Filozof nastoji doći do spoznaje ne samo o onome što jest, nego i o onome što treba biti. U tom razlikovanju utemeljuje se etika, kao filozofska disciplina (za razliku od empirijskog proučavanja raznih sustava morala u antropologiji, sociologiji itd.).

Filozofija uvijek preispituje i sebe samu i svoje metode. Primijeniti neko načelo na vlastito mišljenje važan je filozofski psotupak, koji filozofi često zanemaruju.

Neka filozofska pitanja

Immanuel Kant svoj kritički idealizam utemeljuje na tri filozofska pitanja:

- Što mogu znati? (Kritika čistoga uma)
- Što trebam činiti? (Kritika praktičkoga uma)
- Čemu se smijem nadati? (Kritika moći suđenja)

A sva se pitanja spajaju u jedno: Što je čovjek?

Filozofinja Agnes Heller (druga polovica XX. st.) kaže da filozofija mora čovjeku pružiti odgovor na tri temeljna pitanja o "trebanju":

- Kako trebam misliti?
- Što trebam činiti?
- Kako trebam živjeti?

Za filozofiju je osobito značajan postupak primjene nekog pitanja na samo to pitanje.

Filozof se uvijek pita:

- Što (u svojoj biti, uistinu) jest "X"?
- Gdje "X" može biti bilo koji pojam: materija, ljepota, istina, pravda, život, održivi razvoj itd. To je klasičan način postavljanja filozofskih pitanja, koji vodi u ontologiju. Kada se pitanje primjeni na samo sebe (Što jest "jest"? Što jest "biti"?), ono postaje pitanje o bitku.
Što to zapravo znači?
- Pa onda npr. i: »Što znači riječ značenje?« Pitanje o "značenju značenja" osobito je važno za razne smjerove filozofije XX. st. Kritika metafizike dovela je do toga da klasični, ontološki način postavljanja pitanja bude potisnut; analitička filozofija ga načelno odbacuje.
Otkuda to znate?
- Pa onda i: »Što uopće možemo znati?«, »Koji su mogući izvori spoznaje?«. Odatle epistemologija kao filozofska disciplina.
Što je čovjek?
- Pa onda i: »A tko pita?«. Kada se pitam o sebi samom (»Tko sam ja?«), onaj koji pita i onaj o kojem se pita su isti, a ipak su očito i nekako različiti; taj je paradoks prvi sustavno razmatrao Fichte. Otuda filozofi razlikuju svijest i samosvijest.

Ime i pojam filozofije

Riječi "filozof" i "filozofija" skovane su u VI. st. p.n.e. u Grčkoj. U stalnu upotrebu riječ "filozofija" stoljeće kasnije uvode Sokrat i Platon. Nakon Platona, Aristotel je zaslužan za ono posebno značenje riječi, koje i danas podrazumijevamo.

Razmatrajući kako se sve riječ koristila tijekom oko tri stoljeća povijesti stare Grčke (te također njoj srodne riječi: mudrost, sofistika, znanost) možemo dobiti dobar (iako ne potpun) uvid u to što i danas pod filozofijom razumijevamo (i također u to, što ne ubrajamo u filozofiju)

»U tom izvornom značenju riječi filozofija, koje nam se isprva čini veoma neodređenim, sadržan je međutim smisao traženja (!), tj: određenje filozofije kao istraživanja, traganja za smislom. Za razliku od mita, religije i svakidašnjeg tzv. prirodnog stava uopće, koji se svi drže kao da istinu već znaju, kao da je već posjeduju, filozofija je istovjetna s naporom da dosljedno, slobodno mišljenje, istinu i znanje tek dokuči. Mit i religija nastupaju monološki. Filozofija je posao traganja i bitno dijalog.« (Kalin, str. 5-6)

Pitagora je prvi od grčkih mudraca koji se prozvao filozofom. Ciceron navodi: »Kad su Pitagoru upitali što mu je zanimanje, odgovorio je kako je filozof, to jest tražitelj ili ljubitelj mudrosti, jer mu se činilo posve drskim tvrditi da je mudrac.« Na pitanje što je filozof, odgovorio je usporedbom s tri vrste ljudi koji dolaze na Olimpijske igre. Jedni dolaze kupovati i prodavati, drugi sudjeluju u natjecanjima, a treći dolaze samo promatrati. Ovi posljednji imaju najvažnije poslanje, i za sebe i za druge.

Platon kaže u dijalogu Fedar da samo za boga priliči reći da je mudar, ne i za čovjeka. Jednako kaže Aristotel u Metafizici: filozof teži mudrosti, koju posjeduje samo bog.

Sokrat je prototip filozofa, koji uvijek traga za smislom i uvijek vodi dijalog. Njega mudracem smatraju ne samo ljudi, nego i bogovi:Apolon je kroz usta delfijske proročice rekao da je Sokrat najmudriji. Međutim, sam Sokrat za sebe kaže »znam samo da ništa ne znam«. Svojom metodom raspravljanja on propituje navodno nepobitne istine i razotkriva lažno znanje.

Postoje naravno i drugi mogući putevi ka mudrosti, npr.:

- proučavanje svetih spisa različitih religija;
- meditacija i ekstaza (ek-stasis, izaći iz sebe, spojiti se sa izvorom sveopće mudrosti);
- poetski stvaralački zanos (stvaralac se spaja sa izvorom mudrosti koji je u njemu; kroz "poietični" zanos, pojedinac stiže do razumijevanja ljudskom rodu zajedničkih arhetipova),
- skrupulozno znanstveno proučavanje činjenica, te nalaženje načela i zakona koje se iz njih mogu izvesti korištenjem matematike i formalne logike;
- usavršavanje u umijeću popravljanja motocikla (zen), idr.

"Mudroljublje" se u zapadnoj tradiciji izdvaja kao osobena djelatnost ponajviše tom stalnom kritičnošću i vezom sa razumom (raz-um, "dijeljenje uma") i dijalogom ("dijeljenje logosa").

Pojam mudrosti

Na početku današnjih pregleda povijesti (zapadne) filozofije stoje mislioci koji su djelovali početkom VI. stoljeća p.n.e., koji su bili zvani mudracima. Kasnije su Grci skovali pojam sedam mudraca; popisi tko spada u tu sedmoricu razlikuju se, pa se navodi ukupno 17 imena (Diels, 10, 1). Diogen Laertije navodi da je Tales iz Mileta bio prvi nazvan mudracem za svog boravka u Ateni 582/581. p.n.e, pa su prema njemu i ova sedmorica nazvani mudracima. (Diels, 11A 1) Platon tvrdi da su oni napisali na hramu u Delfima svima poznate izreke "Spoznaj samoga sebe" i "Ništa previše". (PLAT. Protag. 343A).

Mudraci su ljudi kojima se ljudi dive zbog tajanstvenih znanja koja posjeduju, i zbog dobrih savjeta, koje daju. Riječi i djela koje im legenda pripisuje pokazuju da im se pripisivalo duboko znanje o onome što jest, i o onome što treba činiti ("teoretska" i "praktička" mudrost; čisti i praktički um po Kantu. Kasnija ih legenda razmatra kao grupu i iste izreke pripisuju se sad jednome, sad drugome.

Kako je razvoj kritičke misli doveo u pitanje predodžbu da netko zaista posjeduje mudrost, neki su kasnije govorili da »oni nisu bili ni mudraci ni filozofi, već razboriti ljudi i zakonodavci.« (Diels, 10, 1)

Nasuprot tome, jedan od najvećih filozofa XX. stoljeća, Martin Heidegger, iznosi tvrdnju da su pred-sokratovski mislioci postigli uvid u bitak koji nadmašuje svu kasniju zapadnjačku matafiziku, koja od Platona do suvremene vladavine tehnike živi u zaboravu bitka.

Nastanak riječi

Riječ filozof, skovana je tijekom VI. st. p.n.e. Stoljeće kasnije je već bila u širokoj upotrebi, a Sokrat i Platon daju joj jasno značenje. Također se u to doba, za oznaku čovjeka koji se ističe nekim duhovnim sposobnostima a ipak nije mudrac (sofos) koristila riječ sofist; tek kasnije, zahvaljujući Platonovoj kritici sofista, riječ dobiva negativno značenje.

Više na: Wikipedija - filozofija (ujedno i izvor ovoga teksta)

Šta god vam je nejasno što se tiče filozofije, možete mene pitati. Inače sam maher tu.